Kako biste reagirali kada bi Vam netko rekao: “Ma pusti sve i idemo volontirati u Afriku?!” Vjerujem da bi i sam Vaš pogled bio dovoljan odgovor. Slažem se da i kod nas ima ljudi kojima je pomoć potrebna no jedan mladi čovjek kojeg sam imala čast upoznati, odlučio se na upravo takav pothvat i ostavio sve: stalan i siguran posao, obitelj, svoju državu i prijatelje te krenuo u nepoznato i još uz sve to i neplaćeno tj. volontiranje.
Morate priznati da su rijetki koji bi imali hrabrosti učiniti takvo što ali i nešto tako humano i plemenito da ne spominjemo nesebično.
Dragi moji, upoznajte mladog i simpatičnog vizionara gospodina Maria Ruseka.
Tko je Mario Rusek i odakle ideja, potreba i želja za ovako nešto?
Da ne pišem sada svoj CV samo ću reći ovo, da sam dečko koji je nakon tri godine radnog odnosa s dosta dobrom firmom došao do zasićenja te je odlučio drastično promjeniti svoj život. Život nikako ne bi smio postati rutina i odrađivanje. Život je jedan i da ne kukamo o tome kako bismo mogli ovo ili ono, bolje da to odmah napravimo. E sad postoji sitnica poput toga hoćemo li uspjeti u naumu ili ne – to nam ostaje da otkrijemo, da dosegnemo neke nove horizonte.
Koje uvjete čovjek mora ispunjavati da bi bio volonter i da bi mogao volontirati? Postoje li uopće uvjeti?
Volonterstvo je jedna zanimljiva stvar pošto nam daje drugu dimenziju rada i nagrade za taj rad. Znači kod volontiranja radimo nešto što želimo, na što nismo primorani jer je izbor na nama, dok kod poslova često prihvatimo bilo što čisto da je plaća adekvatna. Kod volontiranja nema novčane nagrade što je potpuno drugi moment na koji nismo navikli, no često dobijemo puno više – ono što se novcem ne može kupiti – osmijeh djeteta, stisak ruke, naprosto neki dobar osjećaj. Za volontiranje je potrebno samo biti voljan malo se žrtvovati. Malo ne misliti o tome kako ćemo izgraditi svoju kuću, kako ćemo kupiti novi auto ili dvadeseti par obuće, da ne gledamo sve materijalno, što je danas posebno teško. Ukoliko imate neku struku, tada je super malo dodati tom znanju ali nerijetko se pruža potpuno druga branša u kojoj se možete okušati. Znači, bitna je samo volja.
Postoji li način na koji bi mogli i mi iz Hrvatske pomoći i doprinijeti?
Ukoliko ste zainteresirani za donaciju mojoj organizaciji CCDO (Children Care Development Organization), svakako to možete učiniti putem banke. Trenutno pokušavamo izgraditi školu. https://envaya.org/ccdo
Account number: 60510019932
Account name: children care development organization (ccdo)
National microfinance bank – NMB Mkwawa, Swift code: NMB 1BTZTZ
Na koje sve načine se može pomoći zemljama u “takvim” uvjetima? Npr. Iz svoje zemlje, a ako si tamo što je zapravo najpotrebnije?
Što je najpotrebnije? Vjerujem da je svima otprilike poznato kolika je to neimaština. Njima je potrebno sve, od igle do cigle. No pitanje je što mi možemo kao individue poslati. Ja bih svakome preporučio da odputuje do Afrike, vidi sve to svojim očima. Najbolje je napuniti jedan kofer slatkišima, odjećom, knjigama itd. Te tako na svoju ruku dijeliti. Dodao bih da se donatori ipak ne oslanjaju na velike “donacijske” organizacije poput Unicefa. To je dosta veliki brend, te se i sami možete zapitati, kako od tolikih novaca koje mi šaljemo, oni još ništa ne postižu? Pokušajte naći malene nevladine organizacije poput CCDO-a te tako slati. To je organizacija nastala u Tanzaniji, i vodi ga mali broj ljudi od tamo te je njima svaka pomoć potrebna i znaju što će s novcima. No ipak, moja preporuka je ona kao u priči : “ako je čovjek gladan daj mu ribu i on će biti sit jedan dan a ako naučiš čovjeka da peca on će biti sit čitav život”. Tako da svakako je volontiranje i naobrazba stanovnika puno korisnija stvar na duge staze.
Koji su najveći utisci s putovanja i kome bi preporučio tako nešto a kome nikako ne?
Utiska je bilo raznih no svakako ih je puno više bilo pozitivnih a i oni negativni su zanemarivi jer nisu nikako strašni i više ovise o vlastitoj pripremi i doživljaju. Ukoliko volite djecu, ili još bolje, ako ih ne volite da odete posjetiti neku školu ili vrtić ili se jednostavno prošećite ulicom. Djeca su zaista predivna bez da duljim, predivna u svakom pogledu – neiskvarena. Nemaju ništa a daju vam sve. Ja sam ostao zaljubljen i ti pogledi će zauvijek biti urezani u mene. I danas mi se ovlaže oči od toga koliko mi fale. Imao sam 70 klinaca u dobi od 3-5 o kojima sam se brinuo (uz učiteljicu) te ih učio engleski, igrao nogomet dijelio slatkiše. Predivne curice Naima, Enea, Blessa, Agatha, Saimah ili dragi momci: Hans, Big Boss, Chris, Little Dude – samo od nekih. … Ovakav put bih preporučio svakome! No svjesni budimo da nije svatko za to, ja sam bio 6 mjeseci a mogao sam još 20 godina. No ima ljudi, koje sam čak i upoznao tamo, koji nisu što zbog kulturnog šoka ili bolesti koje postoje nisu izdržali duže od tri tjedna. Samo da dodam, bolesti ne haraju – malarija je prisutna ali nije to ništa strašno ako imate imalo dobar imunitet – a i ako se malo pazite nećete ju dobiti. Ja ju nisam dobio, HIV i AIDS su prisutni ali, da sad ne učim o mjerama zaštite, nije problem ako ste pripremljeni na to i svjesni.
Kojim jezikom ste se sporazumijevali?
U Tanzaniji pričaju Swahillijem, to vam je predivan i vrlo lagan jezik. “Chakula kuku”, značilo bi: jedi kokoš, “Chakula cha kuku” – hrana za kokoši… No dosta ljudi zna osnovni engleski i tu se vide dobri pomaci, nažalost jedina zamjerka je, kao i kod Nijemaca, Talijana ili Čeha, što sinkroniziraju svoje filmove. Vjerujte mi, to je napad na uši.
Kakve utiske su imale učenice i dječica nakon tvog boravka? Jesi li im uspio prenijeti svoju viziju?
Svakako sam to nastojao, učenice su bile divne i poslušne. Pokušavao sam ih naučiti da i one budu učiteljice jednog dana. Imale su engleski temelj iz srednjih škola – no i to je bilo vrlo loše. Tako da sam pokušao pokrpati rupe, malo ih animirati da se oslobode da same pričaju. Kasnije sam im davao po danima svakoj drugu temu o kojoj moraju održati sat što su zaista solidno napravile. Cilj mi je bio da barem svoju djecu, nekad, nauče engleski. Djeci sam postao najbolji prijatelj a i oni meni.
Kako bi opisao Tanzaniju? Kultura,narod,klima,hrana,običaji,smještaj, razlike između većih i manjih gradova/sredina,priroda…?
Tanzanija je zemlja velika kao jugoslovenske zemlje + Mađarska, stoga to je veliki poduhvat. Od gradova poput Mbeye (green city), Mwanze (rock city), Arushe (business city), Iringe, Dodome, Dar es Salaama, svako od njih ima nešto svoje što ih čini zanimljivima i unikatnima. Ukoliko želiš vidjeti kulturu i doživjeti ljude, dobrotu i zahvalnost svakako je najbolje otići u Bush – okolicu grada gdje živi samo siromašno stanovništvo. Pošto je zemlja tolika, klima je također raznovrsna, od suhe i prašnjave do kišovite Mbeye ili do uvijek vrućeg dar es salaama. Svašta je moguće doživjeti, samo trebaš izabrati… nema snjegova.
Kako je izgledao jedan tvoj uobičajen dan?
Dani su mi bili super ispunjeni, pošto sam volontirao imao sam malo više slobodnog vremena. Hod po selu i pozdravljanje uvijek budnih susjeda, zatim put pješke ili nekim od prevoznih sredstava poput dala dala (mini bus – 20 ljudi – košta 1 kunu), piki piki (motor – ti i vozač – košta zavisno o udaljenosti, preko dana najviše 10 kn), taxi, bajaji (trokolica – kao motor samo se troškovi dijele na putnike). Zatim sam predavao engleski po odabiru ili studenticama ili djeci. Nakon toga ručak pa razno razna druženja i obilasci. Katkada sam samo uzeo pivo, sjeo na stolicu izvan kafića i promatrao ljude i ponašanja.
Tko su zapravo učenice i djeca koje si podučavao?
Učenice su cure od 19-26 godina iz sela Nduli koje su prethodno imale neko površno znanje engleskog jezika iz škole. To je bilo blago užasno ali nakon 6 mjeseci sam vidio zaista velike pomake što od samog znanja do samouvjerenosti. Te cure su prije nego što sam ja došao vježbale šivanje. Tamo to dobro prolazi jer si rijetko tko može priuštiti novu dobru odjeću pa im je krpanje potrebno. Djeca su bila mahom siročad, roditelji su ih ili ostavili ili su preminuli. Svako dijete je imalo neku obitelj kod koje je bilo (ne usvojeni) no za dijete od malo godina se njima nije teško brinuti, nije teško malo riže i graha staviti za njih. No svakog dana ih je autobus kupio te vozio u školu (koja je dom našeg direktora-za sad, dok ne izgradimo školu). Ona djeca koja imaju obitelji, njihovi roditelji daju nešto sitno novaca za hranu svima njima mjesečno tako da učiteljice rade gotovo za ništa – time ovise o donacijama bilo kakvim.
Znamo da u Africi postoji i problem s raznim bolestima, kako se ljudi tamo nose tim problemom i kako si ti prihvatio tu činjenicu?
Jako je bitno odmah se cijepiti protiv svega što možete. Protiv HIV-a i Malarije nema cjepiva a tablete su preskupe (za malariju). Morate se ne bojati ali morate biti svjesni da postoji to nešto što znači život ili smrt. Ljudi misle da su to smrtne osude ali npr. HIV ako ga dobijete s 20 godina, uz korištenje jedne tablete dnevno (više nisu kokteli tableta kao do nedavno) možete doživjeti 70 što je po meni duboka starost. Kako bi Freddie Mercury rekao “Who wants to live forever ?” …jedna simpa činjenica: Freddie je rođen na Zanzibaru (Tanzanija!). Da se vratimo na bolesti, HIV – prije ćete umrijeti od dijabetesa. Malarija, kao što znate, prenose ju komarci – mene su 6 mjeseci pikali na dnevnoj bazi, ništa mi bilo nije. Ukoliko se desi da dobijete, tablete je lako dobiti. Postoji zanemariva vjerojatnost od koje jedan komarac u roku 2 dana može da vas usmrti malarijom ali to je neka, hibridna, malarija. Molim vas, nemojte se bojati toga.
Da li bi ponovio takvo iskustvo i imaš li možda već nešto u planu?
Svakako bih ponovio to iskustvo, sada sam sazrio po tom pitanju i vjerujem da bih se slijedeći put snašao još brže gdje god otišao. Plan je otići u Kinu predavati engleski jezik djeci. Koliko će biti izvedivo, vidjet ćemo. Ukoliko to propadne, posjećujem djecu u Tanzaniji ponovno.
Koja bi bila tvoja poruka “svijetu” u kojem mi živimo a koja “svijetu” u kojem ti volontiraš?
Svim ljudima dobre volje bih preporučio da otiđu u nepoznato. Svijet nije toliko tmuran koliko se prikazuje u medijima, u svijetu je još uvijek toliko divnih stvari koje nam skrivaju, koje zaboravljamo. Htio bih reći Vama, koji razmišljate o nečem takvom, da odmah to učinite. Vrijeme ne čeka nikoga, nemojte se jednog dana naći u situaciji da sagledate sebe i shvatite da ste u prošlosti to propustili. A ako ne napravite to, propuštate mnogo. Krenite sad, pomognite sebi tako da pomognete drugima…”I wasted my time till time wasted me”…
Bila je to priča ukratko o životopisnoj i nezaboravnoj Tanzaniji i utiscima koje ostavljaju ti maleni ljudi velika srca i veliki borci koji ne odustaju usprkos neimaštini. Priča vrlo mladog čovjeka, optimiste koji nije izgubio vjeru u neki bolji svijet. Zaista mu se divim na takvoj odluci i hrabrosti, posebno na vjeri u bolje sutra a posebno na plemenitosti i humanosti na djelu.
Hvala ti Mario što si pristao na ideju da budeš moj blog gost i što si podijelio dio svoje priče s nama. Vjerujem da ćeš biti inspiracija i dobar primjer kako se svijet ipak može mijenjati na bolje.
Vidimo se/ pišemo nekom drugom prilikom iz nekog drugog kraja svijeta! 🙂
Sretno i hvala što svijet činiš ugodnijim mjestom za život…
Mario u emisiji Dobro jutro, Hrvatska
E-mail na koji se možete obratiti Mariu ukoliko želite više informacija:
mario.rusek1@gmail.com
by Barbara Babich 
Leave a comment